Krećemo u još jednu sezonu. Zgodno je istaknuti kako će nam ona biti jubilarna, već 40. u kontinuitetu među prvoligašima. Naime, od natjecateljske 1981/82 NK Osijek je stalno u najvišem državnom nogometnom razredu i nije si nijednom dopustio silazak s te scene. U prošlost se ovom zgodom neću vraćati, posebno jer nam je sadašnjost takva da se Bijelo-plavi više ne zadovoljavaju polovičnim uspjesima u HNL-u, odnosno ispunjavanjem onog donedavno osnovnog cilja – plasmana u Europu. Ambicije su podignute i tu nema uzmaka. Osječani „pucaju“ na trofeje, željni su onih dosega koji bi po svom značaju imali tretman povijesnih. To nisu ni treća, ni četvrta mjesta, nije više ni drugo jer smo ga dosegnuli proljetos. Imperativa nemamo, teško ga je zapravo i postaviti u nekom konkretnijem smislu. Nismo u toj poziciji, bez obzira koliko rastemo i jačamo. No, ne ustručavamo se javno izgovoriti i konkurentima poručiti ono što svi skupa sanjamo. I ne samo potiho, iako se ne zalijećemo s nekakvim bombastičnim najavama. Imamo svoj put i vjerujem(o) da možemo daleko. Dalje nego ikada ranije.

Nedostajali smo jedni drugima

U takvom ozračju iščekujemo start još jedne prvenstvene utrke. A ona će ponovno imati svoje specifičnosti, doduše ne baš sasvim iste kao protekla, ali ipak hoće. Kao što znate, na tribine se diljem Hrvatske može samo u kontroliranim uvjetima (Covid potvrde), što je već u startu izazvalo podijeljena mišljenja, ali je svakako bolje i tako nego da se na stadion ne može – baš nikako. Naš je klub, važno je naglasiti, omogućio svojim navijačima da budu na utakmicama, a na svakome pojedinačno je odluka hoće li se cijepiti ili ne, možda u više navrata i testirati kada poželi biti uz momčad. Stvar je, dakle, izbora i u njega se ne želimo miješati. Samo bismo željeli da imamo potporu koju dečki na terenu apsolutno zaslužuju i koja je itekako važna pri svakom usponu, pa tako i ovom našem, prema najvišim rezultatskim dometima. Nedostajali smo jedni drugima u prošloj sezoni, sada opet imamo priliku biti zajedno i krenuti u borbu za ostvarenje snova. Izazov je to i našim vjernim  fanovima koji su godinu dana čekali da bi se vratili tamo gdje pripadaju. I gdje ih želimo vidjeti u što većem broju, na svakoj domaćoj utakmici.  

Dosegnuti nešto veliko

Neće još (pre)dugo naš stadion biti dom osječkih nogometaša. Doći će vrijeme da će ga zamijeniti nova, moderna nogometna arena na Pampasu. Zbog čega to spominjem? Bilo bi jako lijepo, dok smo ovdje, dosegnuti nešto veliko, nešto po čemu ćemo pamtiti to završno razdoblje igranja u Gradskom vrtu. I to nam predstavlja određeni motiv, no njih je ionako napretek. I u HNL-u i u Kupu Hrvatske, definitivno i u novoj Konferencijskoj ligi. Sve su to izazovi koji nam slijede i u kojima imamo velika očekivanja. U pristupu se neće ništa posebno mijenjati. Ići ćemo i nadalje korak po korak, pričati samo o prvom sljedećem suparniku, uzdajući se u ono što imamo. Pritom mislim i na kvalitetu provjerenog igračkog kadra, dakako i na stručno vodstvo koje nam je omogućilo ne samo natjecateljski iskorak nego i postavilo neke nove standarde. Nije to samo rad na terenu, nego i jedna druga krvna slika koja se odnosi na psihološku pripremu, odnosno samopouzdanje. I zato osobno opet jedva čekam (novi) početak. I prva tri boda, u petak navečer protiv Šibenika.  Kao dobar zalet za sve što nam slijedi nakon toga.

Napisao: Mario Mihić