Naš je prvoligaš ponovno u uzburkanim vodama, a to je uvijek opasnost da ne udari u hridi i potone. Koliko god vam se to, dragi naši navijači i simpatizeri Kluba, činilo prenaglašenom (pr)ocjenom ozbiljnosti situacije, vjerujte da priča o najavljenoj ostavci predsjednika Slobodana Tolja u ovim okolnostima nije nimalo naivna.

I da može izazvati puno teže, čak i pogubne posljedice. I ranije su klupski čelnici odlazili i povlačili se, dolazi su nakon njih neki drugi, ali je ovaj puta ipak specifično vrijeme u kojemu su takve odluke pod posebnim povećalom, a odgovornost onih koji ih donose nameće se sama po sebi.

Znate da je NK Osijek u završnoj fazi procesa predstečajne nagodbe koja je preduvjet normalnog nastavka funkcioniranja. Poznato je da se do 29. prosinca moraju podmiriti vjerovnici, najvećim dijelom igrači iz profesionalnog pogona i da se to nameće kao prioritetna zadaća Tolja i njegovih malobrojnih suradnika. Aktualni predsjednik je uspio stvoriti preduvjete da se taj proces dovede u fazu koja nudi nekakvu perspektivu klubu koji nam je prirastao srcu. Međutim, ono najteže zapravo tek predstoji – prikupiti novac za podmirenje dugova. A rok je kraj godine. I nema odgode, kao nekada. Zato je, prvenstveno, bitno da sve ono do sada odrađeno ne bude kompromitirano. A bilo bi, odlaskom onoga koji je bio zamašnjak i vukao ka cilju. Koliko je mogao, naravno. Opravdano je pitanje tko bi to nastavio, da li bi se netko uopće prihvatio takvih obveza...

Potpora gospodarstva je minimalna, Grad izdvaja manje nego ikada jer su i vremena teža nego prije, mali je broj onih na čija se vrata još može pokucati za bilo kakvu pomoć, a uz sve to Osijek je, očito, na „nišanu“ i sudaca u HNL-u koji mu sve češće kroje, a ne dijele pravdu. Sumnjam da u takvom ozračju netko vidi sebe u ulozi klupskog spasitelja.

I stoga Tolj mora prevladati ljutnju i razočaranje i nastaviti borbu, u interesu naše sportske institucije. Ako s igračima nije zadovoljan, ako im zamjera na pristupu ili problem vidi na bilo kojoj drugoj razini koja se tiče svlačionice i igara na terenu, to se rješava na drugi način, a ne vlastitom ostavkom koja bi destabilizirala čitav kolektiv. I prepustila ga prijetećoj stihiji.

Bojim se da bi takav korak unatrag bio klasičan autogol kojim bi NK Osijek oslabio ne samo svoje natjecateljske izglede u borbi za opstanak, nego bi ugrozio i ono najvažnije, njegovu opstojnost u istinskom (i najgrubljem) smislu te riječi.

Piše: Mario Mihić