Koliko smo realni u kritikama prema onome što je osječki nogometni prvoligaš prikazao u prvih šest kola državnog prvenstva? I sebi sam postavio upravo to pitanje nakon razočaravajućeg poraza od Lokomotive u Gradskom vrtu i zvižduka koji se se razlijegali Gradskim vrtom. A Osijek je i ranije gubio domaće utakmice od „lokosa“ koji se ubrajaju među najneugodnije protivnike bijelo-plavih u borbi za prvenstvene bodove... Tjedan dana ranije Besekovi su izabranici rezultatski teško stradali u Koprivnici i već tada se osjetilo navijačko nepovjerenje prema mogućnosti ipak nove momčadi jedinog slavonskog predstavnika u HNL-u...

Dojam je kako je glavna navijačka zamjerka dečkima na terenu – nedovoljna borbenost, odnosno izostanak žustrine i odlučnosti. Je li to baš sasvim točna konstatacija? S tribina će, vjerojatno, izgledati tako, ako je protivnik poletniji i kompaktniji, što je svakako bila Lokomotiva. No, ne bih rekao da Osječani nisu dovoljno željeli uspjeh. To što su gosti bili opasniji i razigraniji prvenstveno je odraz njihove izraženije kvalitete, uostalom riječ je o momčadi koja je igrala kvalifikacije Europske lige.

Dakle, ipak boljoj od Osijeka. Prethodno mi se Slaven Belupo nije učinio boljim i nadmoćnijim do onog trenutka kada je isključen neoprezni Mandić, pa je konačnih 3:0 ipak nerealan odraz snaga. I onaj prvi poraz, od Splita u Parku mladeži, mogao se izbjeći uz samo malo više koncentracije i preciznosti pred suparničkim vratima, tako da je preuranjeno donositi zaključke o tomu da su nam Šorša i društvo iznova osuđeni na grčevitu borbu za opstanak, koliko god se u ovim okolnostima činilo tako.

Možda će takve procjene imati još i više poklonika nakon dva uzastopna jadranska gostovanja, prvo kod Hajduka, potom i u Rijeci, ali bih se suzdržao naglašenog pesimizma dok nije odigrana ni trećina sezone. Slažem se, nimalo nije ugodno opet biti gotovo na samome začelju, već se polako uvlači i nervoza, međutim, dva-tri boda više donose mjesto u sredini ljestvice...

I ne trebamo još nešto smetnuti s uma. Osijek je u prošloj natjecateljskoj godini imao kvalitetniji sastav i širi izbor igrača, a znamo da je status spašavao sretno i spretno, u zadnjim minutama završnog kola, kao i godinu dana ranije. A u odnosu na kraj svibnja ostali smo bez ponajboljih igrača: Vojnovića, Jamaka, Barišića, Laštre – nositelja igre po svim linijama. Ne zaboravimo da nema ni Škorića koji je tek počeo lagano trenirati nakon zdravstvenih problema, a petoricu standardnih teško je nadomjestiti. Igrači koji su dovedeni kao njihove alternacije zasad nisu na toj razini, što ne znači da u nadolazećim ogledima neće i ne mogu biti bolji u odnosu na svoja dosadašnja izdanja.

Oni koji češće pohode treninge, vjerojatno će se složiti da se dobro radi, što opet ne mora biti jamstvo uspjeha, ali barem nudi nadu u bolje sutra. Da se bodovi više tako olako ne gube...