Tužna nam je i prilično sumorna bila protekla nogometna jesen iz kuta našeg prvoligaša. Skromni nastupi, „mršav“ bodovni  učinak, a još i više pogled na prvenstvenu ljestvicu sigurno izazivaju zabrinutost kod istinskih navijača Osijeka uoči nastavka sezone. Svima je jasno da će bijelo-plavi morati biti puno bolji, kompaktniji i razigraniji da bi izbjegli ono što nitko ne želi ni pomisliti...

A bit će teško, vjerojatno i najteže do sada. I baš zato, u kontekstu onoga što nas sve skupa očekuje na proljeće u HNL-u, važna nam je pozitivna atmosfera na svim razinama. Ne samo u svlačionici, među igračima, nego i u navijačkim redovima. Izostane li ta vibra i bude li momčad prepuštena sama sebi, zadaća postaje još teža jer je borba za opstanak sama po sebi stresna i bez negativnih utjecaja izvan terena. S pravom su navijači bili ljuti i razočarani u prethodnim utakmicama jer Osijek nije bio pravi. Ne samo zbog premalo postignutih ili pak previše olako primljenih pogodaka, koliko zbog mlakog pristupa koji mora postati – ratnički. I to od prvog do posljednjeg kola u nastavku sezone. Tada će i primjedbi s tribina zasigurno biti manje, pa je najmanje što možemo očekivati ostavljanje i posljednjeg atoma snage na terenu, srčanost  i želja da se protivnika baci na koljena, pa makar je nerijetko i kvalitetniji...

Dresovi se, dakle, do kraja moraju natopiti znojem, ali je nužan i onaj pravi „druk“ i podražaj iz publike koja može biti veliki adut Osječanima u odnosu na konkurente. Naime, ni Zadar, ni Istra, ni Slaven Belupo, isto tako ni već bodovno daleko odmakli Zagreb nemaju taj navijački vjetar u leđa, niti u tome mogu biti ispred nas. To je Osijekova prednost  i ne smijemo je ispustiti. Kritizirati se uvijek može, prozivati također, ali nemojmo otupiti onu poznatu navijačku privrženost i ljubav koju imamo prema klubu do kojeg nam je stalo. Mijenjat će se treneri, stalno se mijenjaju i igrači, generacije dolaze i prolaze, samo nam Osijek vječno ostaje. Bez obzira kakav je, koliko se svi mi skupa ljutili i tražili više, klub bi trebao biti iznad svega i svih. Želja nam je da Gradski vrt, kao nekada, postane neosvojiva tvrđava, teren na kojem će suparnici, bez obzira kako se zvali, polomiti zube.

Jasno da je puno toga, zasigurno i najviše, na igračima i struci, no s nepodijeljenim navijačkim elanom i našim slavonskim inatom – cilj će nam svakako biti bliži. I netko će drugi na kraju tugovati za izgubljenim statusom, a ne Kohorta i ostali vjerni Osječani.